U vremenu kada se sve, pa tako i domaći proizvod stavlja u kontekst opšte globalizacije, a nauštrb vlastitih interesa, nažalost, dolazimo i do paradoksa da je nužno podizati svijest gradjana o potrebi kupovanja domaćih proizvoda. Bez obzira što kupovina domaćeg proizvoda po svojoj prirodi treba da znači bolji, napredniji privredni razvoj, povećanje zaposlenosti gradjana, to izgleda ostaje problemom sasvim zanemarenim, kako od aktuelnih vlasti tako i od samih potrošača.
Prvo pitanje koje se postavlja jeste da li je baš uvijek kvalitet taj presudni faktor koji potrošače opredijeli za uvezeni proizvod? Naime, niste li mnogo puta čuli kako neko u razgovoru kaže da je nešto kupio u inostranstvu, ili nešto kao: „znaš, koristim taj i taj proizvod“ pa navede stranog proizvodjača od čijih cijena vam se zavrti u glavi?! Čuli ste to, i vi i ja; nekako se kao a-priori smatra da je tudji proizvod bolji proizvod. Kad udjete u raspravu s osobom koja ima takve krute, a neargumentovane stavove, čućete široki dijapazon razloga od kojih će možda samo poneki, u datom slučaju, imati svoje istinsko opravdanje.
I nije problem kada se kupi nešto što je uvezeno, a znate da vaša zemlja to uopšte ne proizvodi, ne bavi se takvom grane privrede i sl. Problem nastaje onda kada kupite, na primjer, mliječne proizvode koji putuju do vas preko ko zna koliko granica i carina, a vi uredno u marketu prolazite kraj proizvoda koji su plod rada vaših ljudi, tu negdje u vašoj bližoj okolini.
Koliko smo kao gradjani slabo osviješteni, toliko aktuelni nosioci vlasti izgledaju nezainteresovani za domaćeg proizvodjača i domaćeg potrošača. Jasno je da bez sistemske podrške teško možemo stići do značajnog pomaka u ovoj oblasti. Pojedini zvaničnici država (koje neću nabrajati), na primjer, javno pozivaju gradjane da ljetuju u svojoj zemlji, javna obraćanja iskoriste kao svrsishodnu priliku i da se ukaže na kupovinu domaćih proizvoda, vlade donose uredbe o izgledu logotipa po kojem bi bio prepoznatljiv domaći proizvod, finansijski se potpomaže razvoj pojedinih oblasti kao što su rudarstvo, korištenje izvora prirodne mineralne vode, turizam, poljoprivreda, uzgoj stoke, prerada mlijeka i sl., pa onda to sve skupa upakuju u kvalitetnu, sveobuhvatnu kampanju, efektno osmišljenu i provedenu na način da je dostupna i razumljiva svakom gradjaninu.
Ovo je proces koji traje, zahtijeva i stručne i finansijske resurse, ali je jedini put koji vodi ka sigurnom rezultatu. Angažman predstavnika vlasti na tom polju nužno mora biti podržan i od strane javnih radio-televizijskih servisa, privatnih medija, i štampanih i printanih, te javnih ličnosti svih profila, koji svojim imenom mogu skrenuti pažnju na značaj korištenja domaćih resursa i proizvoda. Začarani je to krug, u kojem svi nekako očekujemo da će onaj drugi, onaj do nas poduzeti prvi korak. A neće, izgleda… I zašto makar pojedinac, koji je iole svjestan značaja kupovine domaćeg proizvoda ne bi pustio svoj glas?! Mogući način angažmana može biti i preko udruženja potrošača, koje u svakom slučaju, ipak daje jednu širu podršku svojim predstavnicima u konkretnim postupcima. Takva udruženja mogu biti više nego dobar partner vlastima u provodjenju kampanje „Kupujmo domaće“. A naravno, najbolji mogući angažman svakog pojedinca jeste da njegova odluka da podrži kampanju ne ostane samo na deklarativnom nivou, već da se ona provede u praksi. To je cilj koji si trebamo postaviti.
O čemu razmišljamo kada kupujemo?
Svaki potrošač ima pravo da zna koji put prodje roba koja je uvezena. Koliko se često zapitamo da li je i u kakvim uslovima konkretni proizvod prošao laboratorijsku kontrolu? Je li ta laboratorija bila ovlaštena, akreditovana od strane svoje države da radi to što radi? Jesu li sirovi proizvodi prošli kontrolu i adekvatan put obrade da bi se koristili u krajnjem proizvodu? U kakvim se uslovima čuvao taj proizvod dok nije upućen prema našem skladištaru (uvozniku)? Koliko je koštala carina za uvezeni proizvod? Da li se u našoj zemlji izvršila kontrola uvezene hrane? U kakvoj laboratoriji? Da li pakovanje proizvoda odgovara u cjelosti primjenjivim standardima u datoj oblasti? Imate li dovoljno informacija da vam je sasvim jasno šta kupujete? Koje su energetske vrijednosti nekog proizvoda? Da li je datum pakovanja i rok upotrebe jasno i vidljivo naznačen? A cijena? Poredite li ju sa domaćim sličnim proizvodom? Ovo su samo neka od pitanja koja se logično nameću.
Foto: James Roberts, www.flickr.com/people/jimbob
Ako sam ja uvoznik, onda će svi odgovori koji prate ova pitanja biti svedeni manje više na finansijski aspekt. No, šta se dešava ako sam ja gradjanin, kupac, svakodnevni potrošač? Nije li neozbiljno sa naše strane potpuno ignorisati domaće proizvode, koji su proizvedeni na sasvim identičan način kao i oni tamo negdje, kontrolisani, adekvatno upakovani, s kraćim periodom distribuiranja, te na koncu kvalitetni kao što je i inostrani proizvod?
Poredjenja radi, odredjena istraživanja u zemljama okruženja pokazala su sljedeće: da kupovinom domaćeg proizvoda koji košta oko 10 eura, recimo, u zemlji ostaje oko osam eura, dok kupovinom stranog proizvoda s istom cijenom, u zemlji ostaje samo oko dva eura. Neka vam ovaj podatak zazvoni u glavi kad god se nadjete pred policama u marketima! Nije li dovoljno strašan sam po sebi da neće u vama potaknuti razmišljanje?! Kome mi to ostavljamo svoj novac? Nauštrb koga mi to našim ljudima oduzimamo radna mjesta? U čije ime mi to rasipamo svoje resurse? Na kraju, šta mi to kupujemo i koju poruku svojoj djeci šaljemo, koliko savjesno svoje roditeljstvo provodimo?
Zašto kampanja?
Sama činjenica da postoji potreba provodjenja kampanje „Kupujmo domaće“ je, za mene, vrlo poražavajuća. Poražavujuća za svako društvo koje ima potrebu za tim, rekla bih. Pomalo je apsurdno podsticati potrošače da kupuju svoje proizvode, valjda bi se logično to od nas trebalo očekivati. No, kako je apsolutna opasnost danas se oslanjati samo na logiku, bez objektivne i realne procjene stvarnog stanja stvari, to je onda nužno progovoriti, pisati, ulagati u kampanju „Kupujmo domaće“ i provoditi je na djelu.
Foto: Sandra Mora, www.flickr.com/people/ospohlminhas
Promocija u svakom dijelu ove priče je za početak obavezna: od kvaliteta i porijekla sirovine, preko procesa proizvodnje, do pakovanja, prodaje, korištenja i praćenja reakcije krajnjeg potrošača. Koliko god da nam trenutno izgleda da to iziskuje jako mnogo novca, prvi korak se mora napraviti makar sa nekom simboličnom sumom, pametno iskorištenom. Nesumnjivo je da će se to ulaganje u kampanju vratiti državi i njenim gradjanima vrlo skoro. I to ne samo u ovom finansijskom segmentu, nego će se manifestovati i u podignutoj svijesti društva o poštovanju svega što je njegovo, u poboljšanom kvalitetu života gradjana, do satisfakcije, koja nikako ne smije biti zaboravljena, a to je smanjenje nezaposlenosti i veći stepen iskorištenosti svih prirodnih resursa.
Napominjem da se uobičajeno smatra domaćim proizvodom svaki onaj proizvod u čijoj proizvodnji vrijednost uvoznih sirovina, repromaterijala i supstanci ne prelazi 49%. Takodje je važno imati u vidu kontinuirano poboljšanje kvaliteta domaćih proizvoda, jer na bazi provedene kampanje moguće je studiozno sagledati i prednosti i nedostatke domaćih proizvoda, i to onako kako ih potrošači vide. To će doprinijeti razvoju konkurencijskog tržišta, utemeljenog prvenstveno na kvalitetu, a proizvodjači, da bi ušli u tu igru, moraju povesti više brige oko certifikacije proizvoda i isticanja posebne oznake koja će naglašavati i promovisati domaći proizvod.
Čekajući jedni na druge, gradjani na vlast, vlast opet na gradjane nećemo promijeniti ništa. Nismo mi niti nesposobni, niti nestručni, kao što nismo ni nekakvo jalovo područje bez prirodnih kapaciteta da nam se eto, tek tako, inostrani proizvodi svakodnevno serviraju kao na pladnju. Naprotiv, potrebno je oživjeti ubjedjenje da mi jednako kao i drugi, ili pak i bolje, možemo raditi i proizvoditi kako za potrebe domaćeg tržišta, tako i za inostrano tržište; potrebno je afirmisati volju za ulaganjem u znanje i edukaciju sopstvenih kadrova, ulagati u proizvodnju sopstvenih proizvoda, odnosno time ulagati u sebe, sve nas, koji ćemo sutra biti zadovoljniji i bezbrižniji gradjani/potrošači.
Autor fotografije na naslovnoj strani: Jeremy Richardson, www.flickr.com/people/jaded
Draga AM,
u principu se slazem sa tvojim stavom, medjutim stvarno je tesko odrediti sta je *domaci* proizvod. Toliko se stranog kapitala umesalo medju nase proizvode da je to vrlo tesko odrediti.
Ako uzmemo na primer konditore, 90% firmi a velikih 100% je u stranom vlasnistvu. Soko Stark, Bambi, u Pioniru je isto deo vlasnistva stranih ulagaca. Tako da od onih 8 eura, veruj mi ne ostane kod nas ni dva eura.
Prisustvovao sam u Sloveniji kampanji, bas iz tog razloga nije uspela kampanja.
Pozdrav :)
Pozdrav nmtime,
Obradovao me tvoj komentar jer znaci da nisam sama, da imam sagovornika kojem je stalo…
Problem stranog kapitala u domacim firmama je samo jedan od problema u cjelokupnoj prici o domacem proizvodu. Ja sam stoga, namjerno, u tekstu rekla sta se smatra domacim proizvodom, ne ulazeci u osnivacka odnosno vlasnicka prava preduzeca. Ne bi se smjelo desiti da kampanja propadne samo zbog „vlasnickih prava“, jer sve ima svoje lice i nalicje.
Ovo sto ti navodis za konditore stoji, ako cemo govoriti iskljucivo o vlasnistvu. Ovakva situacija se moze posmatrati samo kao jedna kategorija proizvodjaca. Ali, istovremeno potrebno je imati u vidu porijeklo sirovina, repromaterijala, uposlenu domacu radnu snagu, socijalno i zdravstveno osiguranje uposlenika takvih firmi, poreza koji ostaju u nasoj drzavi, a na koncu, i potencijalnu mogucnost izvoza na inostrano trziste.
U drugu kategoriju proizvodjaca mozemo smjestiti one firme koje su u pogledu vlasnistva osnovane iskljucivo nasim kapitalom, a bave se proizvodnjom gotovih proizvoda koristeci u procesu sirovine domaceg porijekla. U tom slucaju, nema sumnje da li se radi o domacem ili inostranom proizvodu. Takvih proizvodjaca ima, a ne ukazuje im se dovoljno povjerenja. Posebno ovdje mislim na preradjivace mlijeka, proizvodjace peciva i tjestenine, preradjivace mesa i mesnih proizvoda, preradjivace voca i povrca, punionice izvorske i mineralne vode, proizvodjace vina.
Polako gradeci imidz postovanja domaceg proizvoda, pa ako cemo zagrebati ispod povrsine, i postovanja proizvoda koji u sirem kontekstu ide blizu kvalifikaciji „domaci“, vremenom se moze doprinijeti konkretnim pomacima.
Kroz zivot hodimo kao kroz prizmu, prelamanje boja otvara uvijek nove izazove… Ukoliko smo u stanju nasoj „inertnosti“ udahnuti nove nijanse i uzivati u njima, pa usput svjesno izazivati pozitivne lancane reakcije onda realno mozemo ocekivati zastitu domaceg proizvoda i domaceg trzista. Jer, vjerujte, ako to sami ne ucinimo, niko drugi za nas nece prstom maknuti.
Pozdravljam te : )
Lično smatram da je veliki problem naših proizvodjača što im proizvodi nose strane nazive, pa time još više zbunjuju kupce.
Pozdrav od mene za sve istomišljenike koji se trude da podignu svest o značaju kupovine domaćih proizvoda. Bilo bi dobro da možemo da učinimo više.
Sticajem životnih okolnosti, pripremam ispit na poslediplomskim studijama iz predmeta „Marketing Istraživanja“ … ili što bi se reklo narocki – ankete.
Radi se nažalost samo o još jednoj oblasti ekonomije koja se zanemaruje baš kao i zaštita domaćih proizvoda ..
Voleo bih da mogu nekako pomoći da se narodu dopadnu domaći proizvodi jer su pre svega dobri, pa onda zato što su domaći, jer budimo ljudi, ako je proizvod đubre, može on biti i od rođenog brata, đubre je đubre!
Kupujmo domace-odlicna ideja.
To se radi svuda u svetu, dacu vam primer Kalifornije. Ceo Holywood podrzava kampanju u kojoj se pozivaju ljudi da kupuju robu koja je proizvedena u Kaliforniji. Nista sporno. To samo moze da utice na privredni rast i svi imaju koristi od toga.
vec mesecima to radim…
samo kad bi bilo sto vise nasih proizvoda bilo bi mi lakse, ovako se ubih od citanja onih sitnih slovca na vecini prozivoda. Uopste vise ne kupujem povrce u MAXIju jer ne mogu da verujem da pre uvoze iz Turske i pitaj boga jos odakle, a mi zemlja poljoprivrednika.
Eto iz principa necu da kupjem to povrce, malo po malo mozda svi tako krenu…
Ukoliko postoji mogucnost izbora, licno uvek imam vise poverenja u domaci proizvod. Akcija „kupujmo domace“ je extra, ipak kao u vecini slucajeva potrebna je kriticna masa tj. veliki broj kupaca kako sve ne bi bilo prazno slovo na papiru.